Još tada, dok sam putovao, odlučio sam da ipak pišem na hrvatskom jeziku, ali preveo sam i na engleski.

Evo me već treći ili četvrti dan na otoku Korčuli. Ležim gol na stijenama u Lumbardi gdje je kao službeni FKK (nudistička plaža). Oduševljen sam time da sam uspio pronaći službeni FKK na Korčuli jer općenito je teško pronaći FKK u Dalmaciji. Čini se kao da Dalmatinci baš i ne vole javnu golotinju.

Dok sam boravio u Splitu, gotovo svaki dan odlazio sam Titove ville i preskakao zid ne bi li mogao uživati u najmanje posjećenoj plaži u okolici Splita. Titova villa je sada u vlasništvu Grada Splita i ne dopuštaju nikome da ulazi na imanje i više se ne zove Titova villa već „Villa Dalmacija“. Čak ni u tom osamljenom mjestu malobrojni kupači nisu htjeli skinuti svoje kupaće kostime pokoje djevojke što se odvažila da pokaže grudi, tj. da skine gornji dio kupaćeg i bude topless na plaži, i mog druga Richya koji je Mađar i poprilično otvoren tip koji se bez problema potpuno razgolitio. Čak ni na Piramidama, kako tamo zovu dio obale na putu prema Pomorskom institutu, zapadno od Titove ville, koje glasi kao mjesto gdje ljudi kupaju goli, nije bilo golih Dalmatinaca, tek pokoja Dalmatinka je pokazivala grudi, a osim mene i moje pratilje Zagrepčanke, koja već duže vrijeme živi u Splitu, te je čak poprimila i taj splitsko – dalmatinski naglasak, no čije ime neću iznositi radi očuvanja privatnosti, tek je još jedan par bio potpuno gol. Bilo je lagano napeto. Osjetio sam vibracije nepoželjnosti, kao da naša golotinja smeta domaćima, iako je mjesto glasilo kao FKK!

Iznenada mi je zamirisala neka dobra trava pa sam poslao prezgodnu golu Zagrepčanku da upita i zamoli mulce što su motali i pušili u blizini. Dali su joj i više nego što je tražila! Naravno! Kako bi odolili umiljatoj, goloj, preeezgodnoj djevojci?!

Smotao sam Svetu, zelenu materiju i poslao smotuljak domaćima kao jednu simpatičnu gestu prijateljstva pa su se čak i nasmijali te prestali gunđati. Možda im na kraj ipak svidjela naša golotinja?!

Na Korčulu sam došao u posjet prijateljici koja je ovdje proboravila već cijelo ljeto. Udomila me je na 2 noći, a onda otišla u Italiju na nekakvu šamansku ceremoniju s kaktusom. Drugu večer, prije nego što je otišla, svirali smo u Servantesu s još dvojicom glazbenika, basistom i gitaristom. Ja sam svirao električni bubanj. Pošto sam u tome ionako bio početnik, a nisam vježbao dugo vremena, jedva sam uspjevao držati ritam, ali sve u svemu, još je dobro i zvučalo...

Ovo divno stvorenje me je udomilo na Korčuli:

Ovo su ta gradska vrata:

U prošlom nastavku nisam dovršio sve zgode iz Živogošća i s puta od Splita do Živogošća. Naime, oduvijek su me nekako privlačila Brela. To je jedno malo mjesto poznato po rajskim prirodnim plažama, čistom moru i zraku, a čiji je simbol, ako ne i čitave Hrvatske, onaj malo otočić koji se nalazi na svim promotivnim materijalima Republike Hrvatske, mnogim razglednicama i promotivnim videima. To zapravo i nije otočić, to je kao nekakva poveća hrid na kojoj raste nekoliko borova i svakojakih primorskih, vjerojatno ljekovitih trava... Uvijek sam žudio da vidim taj otočić, da dođem u Brela. Sad kad sam se uvjerio u ljepotu tog mjesta, mogu potvrditi besprijekornost svih dotadašnjih tvrdnji! Brela su zbilja Raj na Zemlji! I nadam se da će to uvijek i ostati za sve buduće naraštaje! A upravo iz Brela imam neke prelude zgode i nezgode!

Evo mene i tog famoznog otočića...

Nakon što sam napustio Split i zahvalio se i Jenny na gostoprimstvu, što me je spasila od hladne, duge, burovite noći, zaputio sam se upravo prema Brelima. Čim sam stigao okupao sam se u tom divnom moru, a svi ostali kupači su me čudno gledali zbog moje duge brade, s asocijacijama na islamske fanatike, teroriste i bombaše samoubojice... Tužno. Već sam planirao navečer negdje svirati pa sam primijetio da Brela baš i nemaju prometnu šetnicu na kojoj ću moći išta zaraditi pa sam se zaputio do prvog većeg mjesta – Baške vode. Tamo sam odmah uvidio poziciju na kojoj ću moći dobro zaraditi. Prije no što sam započeo s performansom, prošetao sam se po mjestu i razgledao ga. Zanimljivo mi je bilo što je zaštitnik mjesta Sv. Nikola, prvenstveno zaštitnik pomoraca, ali i putnika i trgovaca... A još zanimljivije jest da su mi se oba djeda zvala Nikola i da sam ja upravo po njima dobio ime Nikica i to ništa nije bilo bez razloga niti je išta slučajno!

10 min sam uspio odsvirati i već zaraditi par desetak kuna, ali prekinuo me je komunalni redar, neki mlad i razuman čovjek s kojim sam ugodno popričao pa me je samo zamolio da se premjestim na neko mjesto gdje me neće moći vidjeti njegov šef i neka slobodno nastavim dalje svirat iako dozvolu od lokalne samouprave nisam ishodovao. Zahvalio sam se na upozorenju i savjetu i premjestio se. Na novom mjestu je neki grozno živčani Poljak vikao na mene i djelio mi sve moguće psovke na poljskom jer mu je smetala glazba, ali ipak sam odsvirao i zaradio nešto. Prije nego li sam pospremio stvari i premjestio se na to novo mjesto, ispred apartmana poludjelog Poljaka, došli su do mene dva starija gospodina, od kojih je jedan bio poprilično stariji od drugog. Oni su čuli što sviram te mi je ovaj mlađi ponudio da istu večer sviram u njegovom beach baru da pratim DJa. Dogovorili smo se oko honorara i tu noć smo to i odradili. Stariji gospodin je proveo veliki dio svoje mladosti u mom rodnom gradu Opatiji! Eto, koliko je svijet mali. Fino sam s njima popričao.

U tom beach baru se i nisam baš najbolje osjećao najviše zbog izbora glazbe koju sam morao pratiti i cjelokupnog komercijalnog, poluseljačkog ugođaja, ali podružio sam se s ljudima, odradio posao, bio dobro plaćen... Tamo sam upoznao neku Splićanku. Bila je biseksualna. Pričala mi je o svojoj djevojci, ali davala mi je do znanja da joj se sviđam. Bila me je pozvala istu noć da im se pridružim u njihovom izlasku do Makarske, ali Makarska mi je jedno od najodvratnijih mjesta na hrvatskoj obali, uz Novalju i Vodice. Fuj. Tako da iako je jedan dio mene želio iskusiti čari te ljepotice, ipak sam odbio njen poziv radi vlastitog psihičkog zdravlja...

Odmah sam otišao nazad u Brela jer sam ionako planirao spavati u hammocku točno iznad šetnice gdje se nalazi taj najpoznatiji otočić. Na putu do lokacije na kojoj sam planirao spavati sreo sam jedino jednog starog čuvara tamošnjeg restorana koji je lovio ribu s obale da ubije vrijeme. Bilo je oko 03:30 h i cijelo je mjesto spavalo. Međutim, nekakav je čudan miris nadraživao moje nosnice. Bio je to miris paljevine, čađe i dima. Isprva sam ga ignorirao i nastavio u svom naumu da odem spavati. Ali kako sam se približavao lokaciji na kojoj sam naumio spavati, taj miris je bivao sve intenzivniji... Još uvijek sam ga ignorirao. Dok sam zavezivao hammock između dva bora, osluhivao sam i mogao čuti pucketanje grančica dublje u tom istom šumarku. Pomislio sam su to možda divlje svinje jer nije neuobičajeno da se one spuste iz gora skroz do mora u potrazi za hranom ili pitkom vodom u ovo pakleno doba godine. Pljesnuo sam glasno rukama nekoliko puta da ih uplašim i potjeram, ali pucketanje nije prestajalo. Ostavio sam vezivanje hammocka i zaputio se dublje u mračni šumarak. Mobitelom sam si osvjetljivao put, a pomisao na svinje u potpunosti je nestala kada sam na vrhu brežuljka cca 50-100 m od mene vidio vatrene plamićke i iskre kako frcaju u zrak. Odmah sam bez puno razmišljanja nazvao 112 i pozvao vatrogasce. Čekao sam ih na mjestu događaja. Sva sreća da nije bilo ni daška vjetra jer inače bi planulo sve u sekundi. Držao sam se blizu mora i bio spreman u svakom trenu skočiti u nj ako postane „prevruće“. Vatrogasce sam dočekao i uputio ih prema plamenu, a oni su svoj posao odradili vrhunski profesionalno! Već sam bio jako umoran, a trebao sam naći drugo mjesto za spavanje i počeo se vraćati. Čim sam ugledao slijedeća dva bora na prikladnoj udaljenosti da za njih zavežem svoj lebdeći krevet, zaustavio sam se i počeo pripremati postelju, ali tu nije bio kraj mojoj muci! Nato iz polumraka naiđoše dva pandura jer i oni su trebali napraviti očevid požara i preispitati sve moguće varijatne zašto je uopće do požara došlo. Ispričao sam im istu priču kao i vatrogascima i kao čovjeku koji mi se javio na poziv 112, ali panduri su bili malo više sumnjičavi u moju priču jer ipak im je to posao pa su pokušali od mene izvući priznanje da sam ja zapalio šumu. Ja sam u bio još u većem šoku nego kad sam otkrio požar! Ipak su me nakon, provjeravanja i pregledavanja stvari, prestali optuživati, ali još me nisu ostavljali na miru. U torbi sam imao svoj mali, slatki, lovački nožić oštrice dužine od oko 35 cm kakav se ne može nositi bez dozvole jer takav nož prema zakonu spada u oružje, ali objasnio sam im da je to poklon od mog oca, koji je također bio policajac i da ga isključivo koristim za rezanje kruha, sira i pomidora pa mi ga nisu zaplijenili niti su mi napisali kaznu za to. Ni tu nije bio kraj! Ja sam im otkrio da namjeravam spavati baš tu, 20 m od mora na glavnoj plaži u Brelima na što je ovaj stariji pandur „umro“ od smjeha uz komentar: „Ti će ovakav Osama Bin Laden spavati ovdje bespatno gdje ostali plaćaju 100 € / noć pa da te u jutro gledaju ovi što džogiraju?!“, a ja mrtva-hladan odgovorio: „Pa da!“ Nato me je htio poslati u auto i neka spavam negdje na magistrali u autu (što je također zabranjeno zakonom), ali onda sam ja izvukao najvećeg jokera iz rukava i uzviknuo: „Sad ćete me potjerati odavdje nakon što sam spasio ovaj Raj od požara?!“, a onda se tvrdo pandursko srce smekšalo, jer i panduri su ljudi! Rekao je: „Hajde dobro, ostani tu, samo odi, molim te, 200-300 m od glavne plaže da te turisti ne gledaju u jutro i laku noć!“, a ja sam ozdravio i zahvalio se te otišao nazad na onu prvu lokaciju, ispod požara, razvukao hammock i zaspao u hipu. Da je gorila cijela šuma, ne bih se više probudio! A u jutro, opet komunalni redar, i to ovaj put neki drugi, stariji i malo nabrijaniji: „Dobar dan! Ne možete ovdje spavati! Molim Vas da skinete hammock i odete!“, što sam i učinio pola sata kasnije. Još jednom se okupao, otišao do svog Twinga koji je opet vjerno čekao te smo nastavili gnječiti cestu i proždirati kilometre koji su se gubili pod kotačima...

Prije Brela posjetio sam i ušće Neretve koje su mi mnogi spominjalo kao još jedno čudo Prirode i zbilja sam se oduševio pravim pješćanim plažama za koje sam do tad mislio da se valjda samo mogu vidjeti na TVu u najegzotičnijim mjestima ove naše divne planete, ali eto, mi u Hrvatskoj imamo i to! Zadivio sam se i time što je ušće Neretve nezagađeno onim groznim oblikom masovnog turizma. Ovo je mjesto rezervirano za avanturiste i sportaše, kite i ine surfere, za ekipu koja ne voli gužvu, a ovdje je zbilja nije bilo, i za ekipu koja voli opušteni, retro-hippy stil... Taman za mene, ali nisam se dugo zadržao, tek nekoliko sati za kupanje, pivo u surferskom baru i nekoliko fotografija za uspomenu.

Divne fotografije s ušća Neretve:

Još malo fotografija is Maslina:

Hvala na pažnji!

U slijedećem putopisu opisivat ću Korčulu i moj kako se moje putovanje dalje odvijalo... Pratite!